Croatian Newspaper calles adoptions from Haiti also Babylift

30.01.2010. | 09:27

kuba, vijetnam, gvatemala, haiti... nakon ratnih razaranja i prirodnih katastrofa, sa spasiocima stižu i trgovci djecom

BABYLIFT Zaustavite izvoz djece s Haitija

Tek nakon izvlačenja iz ruševina i identifikacije prvih nizozemskih žrtava na Haitiju, široj je javnosti postalo poznato ono što su do tada samo upućeniji znali: poslije Kine, Haiti je zemlja iz koje u Nizozemsku dođe najviše posvojene djece godišnje. Prvi stradali nizozemski par pronađen je sa svojom tek posvojenom bebom. Nakon višegodišnje procedure, ispunjavanja svih administrativnih obveza i davanja, pošli su po svojeg posvojenika. Smrtonosni potres zatekao ih je sve troje u hotelu nekoliko sati prije nego što su trebali poletjeti za Nizozemsku.

Nakon nekoliko dana nizozemski ministar pravosuđa Ernst Hirsch-Ballin omogućio je da sva djeca s Haitija koja su zadovoljila formalnosti za posvajanje na Haitiju mogu bez “odrađivanja” nizozemskih formalnosti doći u svoju novu domovinu. U Nizozemsku je krenulo stotinjak djece, svijet su obišle dirljive slike vojnika, humanitaraca i volontera koji u zrakoplov unose zbunjene mališane, a ministrova gesta izazvala je opće simpatije i odobravanje. U euforiji tog odobravanja, gotovo svetogrdno zazvučale su riječi nizozemske fundacije United Adoptees International koja se javila sa zahtjevom da se prekine taj babylift.> read more <

Korejka Ji Hyun: Moji su se roditelji odrekli tri kćeri kad su dobili sina

Četverogodišnja Ji Hyun je 1974. godine, zajedno sa svojom dvije godine mlađom sestrom, došla u Nizozemsku. Uoči Sv. Nikole 5. prosinca, na “glavni” nizozemski datum za primanje darova. U Koreji ni njoj ni sestri ništa nisu rekli. Nisu znale ni zašto idu ni gdje su stigle.

− Nakon nekoliko dana spakirala sam svoj kovčežić i htjela otići svojoj majci. Ne znam više kako su mi objasnili da je to nemoguće, ali tek tada sam shvatila koliko je strašno to što mi se događa. Drugih se detalja puno i ne sjećam... Kao da sam htjela to sve nekako potisnuti. Odmah nakon dolaska promijenjeno joj je i ime. Ji Hyun je postala Joan, a dobila je i prezime svojih novih roditelja: Hansink.

− Bili su to dragi ljudi, ali moja je nova majka od prvog dana osjećala da je ne prihvaćam. Mislili su da će stvari, ako mi pruže dovoljno pažnje i ljubavi, doći na svoje mjesto. Nije im padalo na pamet da i tako malo dijete ima svoju “povijest”, svoju obitelju, kulturološki background. Integracija je dobra stvar, ali ja sam u osnovi ostala Korejka. U kući se o posvajanju nikad nije govorilo, i unatoč tome što se trudila da bude “nizozemskija” od Nizozemaca, to joj nije polazilo za rukom.

− Namjerno sam i pretjerano govorila lokalnim dijalektom i čeznula da budem plavuša s velikim sisama. Sama sam sebi bila ružna. Crna kosa, žuta koža... pa te oči... Kada sada gledam slike sebe kao djevojke, vidim da uopće nisam bila loša. Za Korejku. Ali htjela sam biti kao Nizozemke. Po ovdašnjim mjerilima, prilično sam uspjela. Radim kao novinarka u novinama i na televiziji, imam dvoje krasne djece, živimo u vlastitoj kući, ali u meni je velika praznina i nemir.

Činjenica da su me se roditelji odrekli stalno budi neka pitanja. Većina posvojenika se pita − ako su me se roditelji odrekli, zbog čega sam se onda i rodio? U dobi od oko 25 godina, Joan je stupila u kontakt sa svojim biološkim roditeljima. Zajedno sa sestrom napisala im je pismo i u najkraćem mogućem roku došli su ih posjetiti u Nizozemsku.

− Čim su me ugledali na aerodromu, počeli su plakati. Onda sam i ja plakala. Bilo je tako čudno. Plakala sam jer su oni plakali. Išla sam uz njih i gledala svoju majku. Sjećam se da sam mislila: “Ja dolazim iz tvoje utrobe.” Prvi put sam osjetila taj osjećaj. A opet, ti su mi ljudi bili potpuni stranci. Kao da sam ušla u neki kafić, vidjela bilo kojeg muškarca i ženu i onda mi je netko rekao: “Eto, to su tvoji roditelji.”

Tijekom jednog tjedna zajedničkog boravka, Joan, sestra i roditelji vrijeme su provodili uglavnom obilazeći nizozemske turističke atrakcije, a tek nakon četiri godina, kad su Joan i sestra otišle u Koreju, doznala je nešto više o svojoj obitelji. − Moja je majka rađala kćeri, a htjeli su sina. Tek je osmo dijete bilo muško.

Nisu imali novca da bi nas sve školovali i odlučeno je da tri najmlađe kćeri idu na posvajanje. Nas dvije došle smo u Nizozemsku, a jedna sestra otišla je u neku skandinavsku zemlju i moji više nikad ništa nisu čuli o njoj. Brat, onaj kojega se toliko čekalo, 2003. godine izvršio je samoubojstvo.